Vraćamo se nekim arhitektonskim objektima oslobođeni stega epohe da bismo ih pročitali na svjež način i s novim iskustvom, te da bismo prepoznali univerzalne vrijednosti koje nadilaze ograničenja i vremena i društvenih okolnosti. U posjetu zgradi Dječje ustanove Mihaljevac arhitekta Borisa Magaša susrećemo se s čistim osjećajem egzaltiranosti u dodiru s poticajnim arhitektonskim djelom bez obzira na datum nastanka, geografski ili kulturni prostor. Iako se pod pritiskom analitičnog promatrača arhitekture teško oteti potpuno subjektivnom porivu da kad već dajemo vlastito dijete na odgoj pedagoškoj instituciji, tada bi ovo bio naš izbor u Zagrebu. Naravno, zgrada je samo okvir, ali zasigurno i poticaj za izuzetan kreativni rad s djecom koji naslućujemo na www.vjeverica.hr, stranici preimenovane ustanove koja svijest o privilegiji odrastanja u ovakvoj arhitektonskoj zemlji snova pažljivo njeguje.
Ovaj se subjektivni, uvodni panegirik može odmah ublažiti prisjećanjem na recepciju zgrade u javnosti nakon što je nagrađena stručnom nagradom 1975. godine: društveno priznanje društvenom promašaju. Misli se tu na probleme s izvedbom završnih detalja, s nemogućnošću da se arhitektonska vizija izvuče do kraja jer se ti problemi neminovno naplaćuju iz društvenih džepova i tu arhitektura u očima javnosti jednostavno nema popusta. Nakon 35 godina atrofije same zgrade i nevještih intervencija, možda je lakše uvjeriti javnost da je ovo remek-djelo potrebno zaštiti i obnoviti u originalnom ili čak poboljšanom izdanju pod paskom samog arhitekta. Vjerujem da arhitekte, a ni djecu ne treba u to uvjeravati.
Gradovi koji su pozornice odnosno mjesta koja se protežu nasuprot jasno definiranoj pozadini gorskog poteza, bliski su nam. Mizanscena grada na podnožju prirodne scenografije omogućuje osjećaj zaštićenosti i svijesti o koordinatama i orijentaciji. Na spojnici Zagreba i njegove scenične planine u pozadini nalazi se i vrtić Mihaljevac, posljednja u nizu zgrada uz nekadašnji tok Medvešćaka na potezu od središta grada prema obroncima Medvednice. Recentnim je arhitektonskim dodacima ovaj potez zapravo i kompletiran, a samosvojnost i anticipatorska uloga zgrade vrtića još naglašenija. Prvi je dojam zgrade urasle u teren, organički povezane sa svojom širom okolinom bogate topografije sve do vrha Sljemena, koju na evokativni način reinterpretira u svom mikrosvijetu poput zagrljaja razlomljenog tektona u kojem su štićenici potpuno sigurni.
Na snažne reljefne silnice arhitekt superponira geometrijske izvodnice kako bi stvorio arhitekturu složene percepcije, zagonetnu i ponekad nedohvatljivu, usprkos potpuno algoritmičnoj geometrijskoj potki. Algoritam stvaranja prostora temelji se na manipulaciji mjerila, prvotno u odnosu šireg teritorija i objekta, a zatim i unutar vlastitih sastavnih dijelova. Taj je pomak u mjerilu glavni mehanizam kojim se zgrada generira u prostoru. U slučaju vrtića to zasigurno ima i konceptualnu i narativnu potku kao prostorna inačica odrastanja. U trenutku publikacije ovog projekta u časopisu Čovjek i prostor[1], koji igrom slučaja u istom broju objavljuje najavu o stadionu profesora Magaša u Splitu, kritičarka Antoaneta Pasinović iscrpno i precizno iščitava tu strategiju prilagodbe mjerila. Iz izvora samog arhitekta dobivamo i vrlo detaljan prikaz funkcionalne sheme zgrade te horizontalne i vertikalne dispozicije glavnih i pomoćnih sadržaja. O dodanim vrijednostima ni traga. Možda je kao znak vremena bilo neprikladno otkrivati majstorske tajne, polemizirati o cijelom skupu fenomenologija koje vrtić pokreće i kojima se izdvaja iz svojeg vremena i kulturnog prostora. Ili je jednostavno novovjeka svijest o fuziji arhitekture i okoliša, koju profesor Magaš ovim projektom vizionarski najavljuje prije 35 godina, tada ostala dijelom njegove stvaralačke zaokupljenosti i daleko od matice vremena u kojem nastaje.
Iz današnje perspektive nemoguće je izbjeći doživljaj sraza dvaju suprotnih pojmova: geometrijski klasičnu krutost tlocrtne dispozicije, koju prolaskom po prometnoj transverzali ispred zgrade doživljavamo kao idealno uravnoteženu frontalnu siluetu objekta na brežuljku, nasuprot labirintskoj, gotovo egzaltirano raščlanjenoj fluidnosti unutrašnjeg prostora i njegovoga potpunog stapanja s okolnim terenom. Pokušamo li povezati plošno iskustvo tlocrta i pročelja s kompleksnim doživljajem cjeline, čini se da su nam potrebna grafička pomagala kako bi to bogatstvo neposrednog doživljaja zgrade mogli pomiriti s preciznim kodiranjem i tlocrta i pročelja. Možda je ta naša potreba za suvremenim sredstvima vizualizacije prostora sukladna današnjoj potrebi za instantnom gratifikacijom odnosno žudnjom da sve vidimo i doživimo posredno, bez odgode, u potpunoj simulaciji stvarnosti. Ili je pak riječ o atrofiji prostornog zora naviknutog na animirani prikaz prostora u kojem su planarni prikazi samo nužno zlo i atavizam iz nekoga prošlog doba. Srećom, korisnici vrtića, koji su itekako bombardirani svim digitalnim sadržajima, ipak dobar dio svojeg života provode u prostoru koji treba istraživati, proučiti i shvatiti bez pomagala.
Ako pak poput nekog vježbenika iz Beaux Artsa , bez računala i samo istostraničnim trokutom trasiramo poteze iz tlocrta na način klasične arhitekture, počinjemo s glavnim osima, formiramo cardo i decumanus, te dijagonalnom rotacijom glavni korpus zgrade, zasigurno ćemo pronaći univerzalni geometrijski repertoar klasične arhitekture, savršene proporcijske odnose i harmoniju. U središnjim volumenima smješteni su svi sadržaji koji zahtijevaju velike volumene, a na sjecištu osi je svojevrsni forum za vježbanje, predstave, druženje. Na gornjoj etaži smještene su jasličke jedinice u sličnoj konfiguraciji te su zbog razlike u visini terena spojene s okolnim terenom. Triangulacijama od osnovnoga zarotiranog lika ulazimo u sve manje prostorne segmente gdje je poput fraktala formirana vrtićka jedinica koja tvori niz od četiri identična modula složene tektonike, a koja povezuju interijer s vanjskim natkrivenim terasama i livadama. Ta su četiri modula vrtićkih jedinica dijagonalno posmaknuta kako bi se oslobodila jugoistočna orijentacija i zadržao osnovni motiv projekta, a to je okretanje leđa prometnici i javnom pristupu građevini te stvaranje sigurne zelene oaze na rubu šume. Osnovna je trodimenzionalna prostorna ćelija trokutasta prizma. Dok su glavni volumeni zgrade na središnjici osi elementarne prizme, volumeni samih jedinica su segmentirani, preklopljeni, podignuti u suprotnim smjerovima tako da se postiže izuzetno dinamična kompozicija u kojoj prodor svjetla potpuno dekonstruira osnovni volumen. Smicanjem četiri jedinice, njihovim preklapanjem i spajanjem konstruktivnim štapovima dobiva se arhitektonski tour de force izvanredne kinetičke energije prema kojoj tobogani i ostali rekviziti za dječje tjelesne aktivnosti izgledaju statično.
Ta je triangulirana kompozicija, vjerojatno pod dojmom čitkoga i definiranog tlocrta uspoređena s kristaličnom strukturom anorganske tvari. (A. Pasinović), no stopljenost volumena zgrade s terenom ispred i iza nje te njena stanična raščlanjenost ukazuju na potpunu fuziju prirode i arhitekture, na organičku povezanost koja ide povrh konceptualnog ishodišta i postaje cilj. Uočavamo kopernikanski obrat koji projektom na Mihaljevcu doživljava i sam arhitekt nakon prototipa vrtića iz 1962. godine, a koji je poslije kroz nekoliko iteracija i realiziran u nekoliko vrtićkih zgrada u Zagrebu. Taj je tlocrt, a namjerno ne govorimo o projektu u cjelini, do savršenstva razradio funkcionalni ustroj ustanove za odgoj djece. U perfektnom pravokutniku formirana je dinamična kompozicija prostora, od glave repatice sa zajedničkim prostorima, središnjom osi hodnika na koji su poput kralježnice simetrično postavljene četiri jedinice koje se izmjenjuju s vanjskim dvorištima. A sve unutar savršenog pravokutnika idealnih proporcija.
U vrtiću na Mihaljevcu kristalna čistoća idealne forme oživljava i postaje organizam. Arhitektura zapravo postaje plemka kojom se pejzaž cijepi da bi mu se poput kakve voćke poboljšala svojstva, odnosno da bi se stvorila savršena harmonija čovjeka i prirode. To se cijepljenje krajobraza arhitekturom i obrnuto ističe naročito u dva unutrašnja dvorišta glavnog volumena koja su umetnuta kako bi unijela svjetlo i zrak u prostrane tlocrtne plohe, ali i usadila citate prirodnog okoliša u samo tkivo zgrade. Upravo se u tom trenutku, izlaskom na proplanak s jaslicama otvara pogled na vijenac vrtićkih jedinica i otkriva nova vrsta hibridnog krajobraza u kojem se gubi granica između prirodnog i umjetnog.
Od ikoničkog projekta kazališta u Zenici s arhitektom Turinom, pa do recentnijih Magaševih sakralnih građevina, trokut figurira kao gotovo mistična sveznačenjska ploha čijom se manipulacijom u prostoru i slijedeći precizna pravila geometrije traži savršeni konstrukt s mnoštvom značenja i asocijacija. No to je i lik kojim se s najmanje oplošja može graditi ravninski, s jednostavnom oplatom, a da se pritom dostigne kompleksna trodimenzionalnost i najsloženijih volumena. Takav pristup formiranju prostora zapravo je bliži geometrijskim operacijama geodezije ili pak astronomske navigacije. Pojam triangulacije još je aktualniji danas jer je geometrijska triangulacija temelj digitalnih algoritama kojima se postiže crtanje odnosno građenje prostornih modela i najsloženijih formi poput, recimo, hiper-realističnoga ljudskog lica u filmskim studijima Pixara. Magašev projekt ravnalom, trokutom i tušem anticipira sve skrivene kalkulacije koje se događaju u računalu da bi se stvorila što vjerodostojnija slika i geoloških i bioloških konfiguracija, te iskoristila njihova geneza kao izvor arhitekture ili pak pokušaj novih metoda građenja manipulacijom nemjerljive količine parametara. U ovom projektu prepoznajemo klice kompleksnih organičkih oblika i digitalne morfogeneze kojom se bave avangardni suvremeni arhitekti koristeći sve moćnije računalne alatke i sve kompleksnije algoritme, kojima se pomažu pri tvorbi arhitektonskog prostora. Magaš ovdje anticipira – i rukom crta – poslanstvo arhitekture u simbiotičkoj vezi s prirodom i neke metafore koje će se pojaviti dugo nakon nastanka ovog projekta.
U kontekstu društvenih uvjeta koji su potaknuli jednu ovako nadahnutu arhitekturu, moglo bi se reći da je zgrada vrtića izraz humanističkog htijenja socijalističkog društva, što je zasigurno i točno. Ta je kritička linija dosta česta u recentnoj interpretaciji hrvatske arhitekture druge polovice 20. stoljeća, jer se lako može plasirati na tržište arhitektonskih premišljanja upravo zbog medijski atraktivnog sraza jasno definiranih, gotovo vizionarskih ideala i nemogućnosti da se oni i ostvare. Taj je pristup, budući da je socijalistički model propao, zapravo određeno priznanje inferiornosti određene kulture u odnosu na onu pobjedničku kulturu kapitalizma. Upravo je Magaševo djelo u cjelini, a naročito ovaj projekt dokaz da arhitektura ne može biti isključivo povezana sa singularnim svjetonazorom, već da uvijek teži univerzalnom i idealnom.
A to je nadasve osobni put. Magaš u svojem traženju kozmičkog reda uvijek glasno afirmira svoj vlastit rad unutar korpusa hrvatske arhitekture, no, paradoksalno, poruka je njegovih djela da taj univerzalni red može pronaći jedino sam pojedinac koji preuzima kôd svoje kulture da bi ga subvertirao, preokrenuo naglavačke kako bi mu proširio značenje i u svom mediju, arhitekturi, kreirao novo znanje. Djelujući kao solo arhitekt u masovnom društvu ili pak u globalnom svijetu današnjice — u kojem je pak njegov splitski stadion još jedna od anticipacija — on ne robuje ni ograničenjima tehnologije građenja ni alatkama arhitektonske produkcije, već mukotrpno vježba svoje vještine kako bi proširio znanje o apsolutnim vrijednostima.
Ne pokušavamo definirati ovo djelo u okvirima nekakvoga organičkog klasicizma ili neke takve naljepnice, niti kritički promatrati ovu kuću kao ultimativnu odgojnu alatku s metaforičkom, ali i fizičkom kvalitetom prostora koji educira dječju spoznaju svijeta kroz arhitekturu. Ukazivanje na neke formalne i fenomenološke aspekte ovog projekta u kontekstu rigorozne potrage za univerzalnim vrijednostima geometrije bitka pronalazimo kod profesora Magaša kao bezvremenski i najviši oblik humanizma. Činjenica je da je glavni rezultat takvih napora, odnosno isključivi nositelj univerzalnog reda ne neko božansko stvorenje, već čovjek sam. Štoviše, u ovom primjeru stroge i egzaltirane, hibridne ali čiste arhitekture to je čovjek u svojoj najčišćoj manifestaciji: dijete.
I zasigurno će u sljedećih trideset godina neki dječak ili djevojčica postati arhitekt i iščitati ovaj vrtić s novim setom parametara subatomskog ili pak kozmološkog mjerila. I opet se vratiti na početak.